Grozdana Cvitan
Fra Tomica Hruška, Peruanska Amazonija, Misijska postaja Atalaya
Misije su uvijek poticajni prostor mašte i puno više tegoban put u vjeri misionara i domorodaca među kojima misije niču. Dok jedni rastu u vlastitoj vjeri, drugi svladavaju njezinu abecedu, često se teško ili rastajući sa svojim starim bogovima, duhovima, silama i običajima koji ta vjerovanja slijede. Što znači biti misionar među plemenima Amazone, možda donekle govori i činjenica da u dubinama amazonskih prašuma još živi oko 200 plemena koji su sačuvali svoj oblik života i s kojima vlasti zemalja u poriječju Amazone teško nalaze zajednički jezik. Ljudi koji su naučili da im stranci uzimaju i uništavaju zemlju onakvu kakvu oni poznaju i žele za svoj život nisu više dobrodušni prema došljacima kao što su bili u vrijeme velikih osvajanja.
Domoroci su danas ponajprije oprezni i pokušavaju svladati abecedu borbe za vlastiti prostor. Ponekad sve završi krvavim scenama – jer nitko nije želio izravno, u pojedinim slučajevima, odgovoriti na pitanje: tko ima pravo prisvojiti, a onda i prodati zemlju koja mu ne pripada. Siromašne države slijede logiku ekonomskih diktata, Indijanci vlastita stoljetna suradničkog odnosa s prirodom radi preživljavanja. Iako zasad malo zemalja u svijetu postavlja pitanja odnosa na način na koji je postavljen, a onda i riješen u Australiji, gdje su Maori izborili pravo na naknadu zbog zemlje koja im je oduzeta, mnogi već danas trebaju o tom pitanju razmišljati. Možda je za početak moguće prestati s daljnjim nanošenjem nepravdi onima koji se još, prema mjerilima kolonizatora europske provenijencije, smatraju nedovoljno civiliziranima i uljuđenima da bi ih se pitalo bilo što, pa i o pravu na njihovu stopu zemlje.
Dobrovoljna zamjena svjetova
Sva ta pitanja dodiruju se i na poslu kakav je misionarski, a u dijelu Amazone koji pripada Peruu (Peru se dijeli na tri dijela: obalu, Kordiljere – Ande i peruansku Amazoniju) i jedan je naš franjevac. To je fra Tomislav Hruška, rodom iz Požege, pripadnik zagrebačke franjevačke provincije, koji ovom prigodom svjedoči o dodirima svjetova prema vlastitu izboru misionara i brata svetog Franje. Klimu je promijenio utoliko što je otišao u prostore dvaju godišnjih razdoblja (jer kako reče jedan drugi misionar: Godišnja doba postoje samo u novinama), suhog i kišnog (koje bi trebalo predstavljati ono što mi nazivamo zimom i što se događa u vrijeme našeg ljeta), a tko su ljudi među kojima djeluje nama nije najlakše shvatiti. Mnoga od potpitanja teška su, čini mi se, i njemu – od imena plemena do njihove brojnosti, staništa (o nomadima da se i ne govori)… Najteži je svakako pokušaj u kratkom razgovoru za novine prenijeti makar iskrice onog što se u misionarski život nataloži kroz godine iskustva i često se nikad ne formulira riječima nego samo ostaje rezultat: uspješan kontakt s onima koji su bili razlog misionarstva.
– Kad sam 1998. došao ideja je bila pomoći u misionarskom radu i djelovanju našeg franjevca iz hrvatske franjevačke misije Svetog Ćirila i Metoda, fra Gerarda Đardina. On je već dvadeset i sedam godina u Peruu i kao kruna svega, tj. cijeloga njegova djelovanja, došlo je imenovanje za biskupa jedne peruanske biskupije, odnosno vikarijata. Dakle, ideja mojih poglavara bila je da pomognem i ja sam dvije godine proveo s fra Gerardom u misiji, upoznao područje, misijsko djelovanje – misijska postaja nalazi se u peruanskoj Amazoni.
Kako se pripremate za odlazak na takvu postaju?
– Svaki dolazak u misiju bilo gdje u svijetu dobrovoljna je stvar i nitko na to ne može nekog drugog prisiljavati. Dakle, potrebno je imati taj poziv u sebi, a misijski poziv je jedan od onih koje franjevački red danas obavlja. Misije su i trajno zanimljive zato što su uvijek na onim područjima gdje kršćanstvo još nije dovoljno ukorijenjeno. Zato postoje projekti kao što su projekt Afrika, projekt Rusija itd., to su projekti za sva područja gdje bi milost vjere trebala biti donesena.
Kad jednom izaberete misionarski put birate li i prostor?
– Većina braće ostaje u sklopu provincije na pastoralnom radu, drugi odlaze u inozemstvo, a treći su u misijama. Što se tiče misija u Južnoj Americi, do prije nekoliko godina jedan naš fratar je bio u Venezueli, jedan je u Nikaragvi, a trojica smo u Peruu, tj. dvojica u misijama i jedan u Limi, jer se nakon dugog boravka u misijskim postajama razbolio. Ipak, on nam je veliki oslonac, potpora, zaleđe.
Lica uvezenih zala
Svi naši poslovi i projekti vezani su za njegove savjete i sugestije telefonom, e-mailom i kako je već moguće… Osim toga, on skuplja pomoć jer dobro zna što je misijama i vjernicima potrebno i dalje radeći koliko može.
I što je ono što vama u misijama najviše treba?
– Ima različitih projekata. Evangelizacija je sama po sebi osnovni i najvažniji cilj, ali ne mora uvijek biti i prvi dio posla. Program koji je napravio vikarijat, dakle biskup sa svim misionarima na određenom području, na nekoliko je razina. Prva razina je promicanje prava čovjeka, tj. očovječenje cijelog područja, tj. tih plemena, oslobađanje od gotovo ropskih odnosa koje su imali s kolonima koji su došli iz Europe ili dolaze s peruanske obale. U najnovije vrijeme to su i velike strane, multinacionalne tvrtke (drvosječe i eksploatatori šuma, početkom 20. st. oni koji su
iskorištavali kaučuk) koje žele iskorištavati naftu, plin, drvo…
Postoje li odnosi i pojave koje mi u Europi ipak teško možemo zamisliti?
– Postoje i to na više razina. Jedni od njih pripadaju odnosima različitih plemena, a drugi odnosima plemena i onih koji dolaze izvana zbog nekog ekonomskog interesa. Svi ti koji dolaze iz ekonomskih razloga uništavaju Amazonu, i to je problem Perua, Brazila i svih zemalja kroz koje ta velika i bogata rijeka prolazi.